изобличи́ть • (izobličítʹ) pf (imperfective изоблича́ть, verbal noun изобличе́ние)
perfective aspect | ||
---|---|---|
infinitive | изобличи́ть izobličítʹ | |
participles | present tense | past tense |
active | — | изобличи́вший izobličívšij |
passive | — | изобличённый izobličónnyj |
adverbial | — | изобличи́в izobličív, изобличи́вши izobličívši |
present tense | future tense | |
1st singular (я) | — | изобличу́ izobličú |
2nd singular (ты) | — | изобличи́шь izobličíšʹ |
3rd singular (он/она́/оно́) | — | изобличи́т izobličít |
1st plural (мы) | — | изобличи́м izobličím |
2nd plural (вы) | — | изобличи́те izobličíte |
3rd plural (они́) | — | изоблича́т izobličát |
imperative | singular | plural |
изобличи́ izobličí |
изобличи́те izobličíte | |
past tense | singular | plural (мы/вы/они́) |
masculine (я/ты/он) | изобличи́л izobličíl |
изобличи́ли izobličíli |
feminine (я/ты/она́) | изобличи́ла izobličíla | |
neuter (оно́) | изобличи́ло izobličílo |