From словолюбие (slovoljubije) + -ьць (-ĭcĭ).
словолюбьць • (slovoljubĭcĭ) m
singular | dual | plural | |
---|---|---|---|
nominative | словолюбьць slovoljubĭcĭ |
словолюбьца slovoljubĭca |
словолюбьци slovoljubĭci |
genitive | словолюбьца slovoljubĭca |
словолюбьцоу slovoljubĭcu |
словолюбьць slovoljubĭcĭ |
dative | словолюбьцоу, словолюбьцеви slovoljubĭcu, slovoljubĭcevi |
словолюбьцема slovoljubĭcema |
словолюбьцемъ slovoljubĭcemŭ |
accusative | словолюбьць, словолюбьца slovoljubĭcĭ, slovoljubĭca |
словолюбьца slovoljubĭca |
словолюбьцѧ slovoljubĭcę |
instrumental | словолюбьцемь slovoljubĭcemĭ |
словолюбьцема slovoljubĭcema |
словолюбьци slovoljubĭci |
locative | словолюбьци slovoljubĭci |
словолюбьцоу slovoljubĭcu |
словолюбьцихъ slovoljubĭcixŭ |
vocative | словолюбьче slovoljubĭče |
словолюбьца slovoljubĭca |
словолюбьци slovoljubĭci |