улету́чить (uletúčitʹ) + -ся (-sja)
улету́читься • (uletúčitʹsja) pf (imperfective улету́чиваться)
perfective aspect | ||
---|---|---|
infinitive | улету́читься uletúčitʹsja | |
participles | present tense | past tense |
active | — | улету́чившийся uletúčivšijsja |
passive | — | — |
adverbial | — | улету́чившись uletúčivšisʹ |
present tense | future tense | |
1st singular (я) | — | улету́чусь uletúčusʹ |
2nd singular (ты) | — | улету́чишься uletúčišʹsja |
3rd singular (он/она́/оно́) | — | улету́чится uletúčitsja |
1st plural (мы) | — | улету́чимся uletúčimsja |
2nd plural (вы) | — | улету́читесь uletúčitesʹ |
3rd plural (они́) | — | улету́чатся uletúčatsja |
imperative | singular | plural |
улету́чься uletúčʹsja |
улету́чьтесь uletúčʹtesʹ | |
past tense | singular | plural (мы/вы/они́) |
masculine (я/ты/он) | улету́чился uletúčilsja |
улету́чились uletúčilisʹ |
feminine (я/ты/она́) | улету́чилась uletúčilasʹ | |
neuter (оно́) | улету́чилось uletúčilosʹ |